RECENZIJA: Icarus – Preživljavanje u divljini

Vrijeme je za preživljavanje u divljini

Icarus je novi naslov proizvođača igre DayZa koji nam je stigao nakon što je vrlo kratko bio u early accessu. Po našem mišljenju i prekratko. Baš kao i DayZ, Icarus pripada žanru survival igara koje su već godinama popularne i imaju zavidnu bazu igrača koji samo dolaze. Dosta ovakvih igara je na tržištu i sve se svode na sličan princip, ali svaka se po nečemu ističe i donosi mehaniku koja pokušava zadržati pažnju igrača. Na prvi pogled se čini da Icarus ima nešto takvo, ali ipak otkriva više problema.

Icarus je naslov u kojem dolazite na planetu gdje se dogodila velika ekološka katastrofa. Priroda na toj planeti i dalje atraktivna. Planeta se inače predstavlja kao strana i vanzemaljska, ali su joj flora i fauna doslovno jednakog oblika i zvuka kao da igrate na Zemlji, što istovremeno ima smisla jer su ga ljudi pokušali prilagoditi za život, i nema smisla jer u tome ionako nisu uspjeli.

Icarus se može igrati u solo modu ili kooperativno u grupi od osam igrača. Igrači mogu birati da li žele slobonu igru u otvorenom svijetu ili obavljati zadatke spuštajući se iz atmosfere na određene djelove planete. Zadaci imaju određeni rok izvršavanja, tj. vremenski su ograničeni. Može vam to zvučati kao pritisak, ali vremena zapravo ima sasvim dovoljno. Zadaci se mogu završiti za sat ili dva, a nekada i do pola sata.

Icarus je specifično dizajniran za kooperativnu pustolovinu iako ga možete igrati sami. Izgradnja objekata, istraživanje i borba za život uvijek su brži, a i zabavniji u društvu. Nema ništa loše u tome, osim činjenice da postoje brojne druge igre sličnog tipa koje su uspješnije balansirale zabavu u co-op modu i samostalnoj avanturi.

Na stranoj planeti postoje opasnosti u obliku divljih životinja, samo su one toliko nerealistične i neprirodne da je to smiješno. Imate nekoliko vrsta predatora na planeti i svi oni će se udružiti jednom kad ih napadnete. Napadnemo medvjeda – dolazi mu vuk u pomoć.

Životinje na Icarus-u kao da nisu dio nekog ekosistema nego klasični protivnici u igrama. Toliko su fokusirane na neki zadatak da ne čuju pucnjavu – neće se trgnuti na zvukove oko sebe ili biti na oprezu zbog njih.

Razvijanje lika u Icarus-u vrši se otključavanjem talenata koji vam daju mogućnosti izrade svakakvih alata. Napredak kroz otključavanje tih vještina takođe je vrlo upitnog dizajna jer možete naučiti da radite neke stvari odmah u startu, ali njihove komponente za izradu moći ćete naći tek tokom kasnijeg igranja igre. Djeluje kao da je na sistemu vještina radio neko ko nema prethodnog iskustva s tim.

Ipak, u Icarus-u ima stvari koje mogu pohvaliti, a to su zvuk i atmosfera. Igra se stvarno trudi pružiti vam maksimalni osjećaj prisutnosti u tuđini svojom promjenjivom prirodom. Prirodne nepogode i životinjska glasanja nude osjećaj nelagode, straha i zadovoljstva tokom pustolovina. Osvjetljenje je po noći vrlo dobro napravljeno, a ako u mraku nemate neki izvor svjetla, bolje je za vas da imate mačje oko jer ćete se u suprotnom totalno izgubiti.

Nažalost, ta ljepota ne može sakriti činjenicu da Icarus ima brojne tehničke probleme. Propadanje kroz zemlju, nasumično gubljenje stvari koje pokupite i prolaženje životinja kroz čvrste objekte samo su neki od primjera. Zbog tehničkih problema često zna zaštekati i grafički dio pa se tako teksture nekad ne učitaju ili se čak na ekranu pojavljuju crne pikselizovane tačkice koje malo kvare vizualni aspekt igre.

U nastavku pogledajte detalje recenzije, a mi se spremamo za testiranje nove igre 😉 Pratite nas na društvenim mrežama!